
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Melissa Bungartz Fotografie Erleben.jpg
Autorka zbirke “Četrdeset dana metamorfoze” (MediaSfera izdavaštvo) Talija Milošević je doktor biohemijskih nauka i književnica, poslovno i porodično ostvarena mlada žena koja, dok duša njene preminule majke prolazi kroz četrdesetodnevni period čišćenja i transformacije i sama čini isto, na svoj način, pišući zbirku o unutrašnjoj borbi žene, o burama nagona ispod socijalno poželjne ili čak primerne persone.
-U trenucima duboke patnje, strašne tuge, ja sam kao u grču tražila izlaz: i našla ga u pisanju. Bol sam pretvorila u stvaralaštvo, grč u reči. Bila je to moja lična katarza u četrdeset dana. I moja metamorfoza, kaže autorka.
Talija se u svom delu prvenstveno obraća svojim vršnjakinjama, koleginicama, drugaricama – ženama koje se, kao i ona, nalaze u žaru životne bitke. Pisanjem o takvim ženama i za njih, ona se ujedno zahvaljuje svojim roditeljima koji su je svojim primerom podstakli da prihvati put umetničkog stvaralaštva, na koji je stupila još kao student, a kroz svoj književni rad nastavila da korača njime i kao doktor nauka. Stoga, knjigu na čijoj je korici litografija njenog oca, ak. slikara Miroslava Mikija Đorđevića, završava rečima: Za tebe sam je pisala, mama. Tačka.
Zbirka „Četrdeset dana metamorfoze“ je iskrena, i to mudro iskrena knjiga o unutarnjem liku žene, o sukobu između (ženi svojstvene) potrebe za redom, harmonijom, perfekcijom i (ženi svojstvenih) nagona, strasti bez koje ona ne bi bila žena. Sa iznenađujuće dubokim psihološkim uvidima, Talija Milošević ogoljuje svoje junakinje, a čitateljka oseća, zna, kako je i ona, zajedno sa njima i sa autorkom, još jedna od borkinja u toj džungli. „Jedna od mnogih“, kako kaže i naslov prvog romana Talije Milošević (MediaSfera, 2023).
Čitalac tek u poslednjoj priči saznaje da je zbirka nastala tokom perioda od 40 dana nakon smrti autorkine majke. Je li taj deo autobiografski?
Talija: Jeste, pripovetka „Četrdeset dana“ je autobiografska. Opisuje kako je ova zbirka nastala, kako sam prihvatila izazov sama sa sobom, ali i još nešto: kako sam, dok sam pisala priče, preispitivala sebe. Pisanje je postalo i lek, i ogledalo. Kroz likove žena koje nose svoje strasti i nagone, shvatila sam da sam ja jedna u njih. Jer, u trenucima duboke patnje, strašne tuge, ja sam kao u grču tražila izlaz; i našla ga u pisanju. Bol sam pretvorila u stvaralaštvo, grč u reči. Bila je to moja lična katarza u četrdeset dana. I moja metamorfoza.

Savez suštine žene i socijalnih imperativa u Junakinjama zbirke „40 dana metamorfoze“ generiše visoki napon, a pod istim naponom i autorka grozničavo piše da bi napisala zbirku za 40 dana, kako je odlučila. Zašto ona to čini?
Talija: U „Četrdeset dana“ sam napisala:
„Ali znala je da u njoj postoji neka tvrdoglava sila koja joj ne dozvoljava da stane na pola puta i kaže: nema veze.
Jer ima veze.
Započela je nešto.“
To sam ja. Ne odustajem, i to sam u istoj priči napisala:
„Kao pit bul je – kad zagrize, ne pušta.“
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan: činim, jer sam odlučila da to učinim.
Moj nagon da tako nešto odlučim je upravo ono zbog čega sam sebe svrstsala među junakinje ove zbirke. Kao i svaki, on je neuhvatljiv, tvrdoglav, snažan, često probuđen unutrašnjom prazninom ili pak, nagomilanim emocijama koje potiskujemo. Nagon je ventil. Beg. Daje nam privid kontrole.
Ali ponekad, on isceljuje trenutak.
Potpuna samokontrola je po meni opasna iluzija. Mi smo divlja bića, ne možemo postati savršeno ukroćeni. Želja za ekstremnom disciplinom je isto toliko autodestruktivna koliko i potpuno prepuštanje impulsima — jer oba kraja vode u istu provaliju: poricanje da smo živi, nesavršeni, promenljivi.
Možda samo onaj ko je proživeo sopstvene krajnosti zna koliko samokontrole je dovoljno?
Zbirku završavam sa: „Tačka“. Time sam svesno završila proces sopstvenog predavanja nagonima, vratila moć razumu i prihvatila svu svoju nesavršenost. I bol. Ova metamorfoza je završena – a ja ostajem da čekam neku sledeću.
Recenzent Bojan Medić naglasio je da „žene u ovim pripovetkama nisu simboli, niti opšti primeri“, već su to priče o pojedinim ličnostima. Dodala bih, priče o pojedinim unutrašnjim borbama. Kako i na osnovu čega ste napravili izbor?
Talija: Pisala sam o unutrašnjim borbama koje su mi posebno intersantne jer su mi dovoljno strane. Kao što je žena koja krade, žena koje sebe izgladnjuje, ili ona koja svesno manipuliše sopstvenim suprugom, prihvatajući njegove prevare. Morala sam da uđem u likove mojih junakinja, u njihov psihološki svet – i time sam napuštala sopstveni.
I kao da ja njih nisam tražila, već su one nalazile mene. Ideje su nadolazile, kao opšte teme koje sam potom produbljivala. I stalno išla korak dalje, i dublje – u tamu.
Bile su to priče o borbama dovoljno dalekim da me ne opeku, ali i dovoljno blizu da me dodirnu. Verujem da sam pisala o borbama i tipovima ličnosti koje su mi oduvek bile intersantne, ali sa kojima nisam mogla duhovno da se povežem. Ovih četrdeset dana je, čini mi se, bio period kada je moj unutrašnji svet bio dovoljno proziran i dovoljno plastičan da dopusti ovakav eksperiment. I njegovu brzinu.
Vi imate veoma odgovoran posao koji zahteva Vašu punu pažnju. Jeste li uzeli odmor da biste pisali, ili je to ipak bilo moguće i uz sve poslovne i porodične obaveze?
Talija: Sve sam postizala. I sve je bilo podređeno pisanju. Manija kao katarza. Četrdeset dana inkubacije – dovoljno dugo da se moji likovi kristališu, oblikuju, ali ne toliko da se proces oduži i postane suviše mučan.
Ne samo Bojana, već i samu sebe sam iznenadila brzinom pisanja. Mnoge priče sam u dahu napisala, ili sasvim preoblikovala.
Veoma dobro, čak detaljno ste opisali unutarnje monologe i borbe u duši svojih junakinja. Odakle Vam to znanje?
Talija: Istraživala sam. Slušala podkaste, čitala forume i psihološke eseje. Ali najvećim delom, pisala sam – intuitivno. Pratila sam moje likove, skakala u njihov um, i neretko samu sebe iznenadila razvojem radnje. Bilo je oslobađajuće. I ponekad zastrašujuće. Ponajviše onda kada sam u napisanom prepoznavala sebe.
Vi pišete o ženi. Po čemu je ova zbirka „tipična Talija“, a šta je u njoj novo?
Talija: Tipično za mene je da pišem o izazovima sa kojima se susreću žene. U ovoj zbirci sam napravila pomak od spoljašnjih, društvenih, egzistencijalnih izazova ka unutrašnjim, skrivenim, često mračnim porivima. Ka demonima. Ženska borba nije (samo) sa svetom oko sebe, nego sa onim što junakinjama ključa ispod kože. U priči Hijena to objašnjavam ovako:
„Neki impuls se uvukao pod njenu kožu, klizav i neuhvatljiv. Kao crv je gmizao kroz nju i kopao rupe u njenom tkivu.“
Kakvu reakciju čitalaca očekujete? Šta želite da čitalac pomisli kad zaklopi korice? I, kojoj se niši knjiga obraća?
Talija: Čitateljke ne moraju u mojim pričama da se prepoznaju; ne moraju da se identifikuju sa junakinjama. Moja želja je da čitateljke prožive priče. Da osete žive žene, nesavršene, ponekad odbojne, ponekad dirljive baš zbog svoje nesavršenosti.
I da krenu u sopstvenu potragu, uz misao da žena može biti i neromatično sirova, i da nije manje žena zbog toga. Upravo takvim čitateljkama se zbirka obraća – ženskoj publici koja je već prošla fazu traženja savršenih ogledala. Onima koje traže istinu o sebi i o drugima. Onima koje su spremne za suočavanje.
Želim da zatvaranje korica prati tišina. Tada najbolje čujemo sebe.
I, na kraju, knjigu završavate rečima:“Za tebe sam pisala, mama“, a korica je litografija Vašeg oca. Možete li to da prokomentarišete?
Talija: „Četrdeset dana metamorfoze“ je za mene svojevrsni dokument duboke, lične i verujem, umetničke transformacije. Između tatine litografije i reči „mama“ – stojim ja. Ne kao most, već kao neka pukotina, koja se samoisceljuje u prvih četrdeset dana, kroz pisanje.
Ogolila sam se pred čitaocima puštajući ih u svet moje tuge, patnje i sukobljavanja sa prazninom koja ostaje kada izgubimo majku – i koja nas transformiše.
Ova zbirka je trag moje lične metamorfoze koja se odvijala u četrdeset dana. Simbolika ovog dela je važna isto koliko i njegova geneza. Priča o nastajanju zbirke je njeno srce. Živela sam, kako sam pisala.
Vaša korpa je trenutno prazna.